Preostale beleške iz nagorele beležnice pogubljenog Dimitriosa Kojanisa
Dolaskom na vlast dinastije Gupta započelo je „zlatno doba“, budući da na carskom dvoru podkontinenta pisaše drame i pesme Kalidasa, astronom Ariabhata izračunavaše dužinu ekvatora, predviđa pomračenje Sunca i Meseca, i odredi vrednost „π.
U tišini palata, igrala se čaturanga. Čatùrānga (sanskrt: caturaṅga) drevna indijska igra, daleka preteča šaha, strategija na drvenoj ploči. Čaturanga na nekim dijalektima znači Četvororodni. Igra je podražavala sastav i poredak indijske vojske, koju su sačinjavala četiri roda: pešadija, konjica, slonovi i borbena kola. Centralna figura je bio Radža, uz savetnika Mantrina sa moćima kraljice u šahu. Kretanje figura određivano je bacanjem kockica, a igralo je četvoro igrača u dublu.
Osnivač dinastije je bio Maharadža Šri Gupta, iz kaste Vajšija. Posle njegove smrti, carstvom je vladala Samundragupta, čiji je daleki potomak po ženskoj liniji Dokrenda Sing Kuka.
Njihova država se prostirala od Bengalskog zaliva do Arapskog mora. U to vreme, pojavila se praksa darivanja zemlje i prenosa prava uprave, naplate poreza i suda na lokalne vladare. Takvo stanje stvari podrazumevalo je formiranje novih centara moći. Tim povodom je Preuzvišeni Ašoke preuzeo Bat i dobio u miraz Hrnu Horu da njome vlada doveka na dobro stanovništva.
Svi drevni vladari prosvetljenici nosili su Bat (grčki: petauron, egipatski: pet, batina, štap) kao simbol sunčevog zraka prosvetljenosti i vlasti, i slovili su za Batone.
Izvor: Opšta enciklopedija
Neizvesnost kao atribut slobode: Čovek je nedovršeno biće. Njegov suštinski smisao je da se samo spozna i samo realizuje, a da pri tom ne umanji ono što mu je unapred dato. Bivši da mu je to povereno uglavnom netransparentno, a da se on samo spoznaje stvaranjem ne samo u sebi, već i među jednako neprozirnim drugima, društvu i prirodi, njegovo vrhunsko postignuće je da pritom slobodom ne unizi to što je i tim drugima i prirodi po sebi već darovano. Tu produktivnu sposobnost u najopštijem smislu zovemo kreativnost.
Pisanje, stvaralaštvo uopšte, je nalik mapiranju minskog polja. U izuzetnim slučajevima može biti najtranscendentniji domen čoveka, bitak njegovog bića. Zahvaljujući mašti, umom možemo da konstruišemo modele stvarnog sveta, uspostavljene na principima unutrašnjeg realizma putem izuzetne doslednosti, koji su veoma daleko od stvarnog. Takve „'makete”' mogu da imaju nultu spoljnjue validnost kada se proveravaju u stvarnosti. U psihijatriji ovu tendenciju nazivamo zabludom ili ludilom, a u kreativnoj pojavnosti ukoliko poseduje i estetske atribute je zovemo umetnošću. Roman, priča, drama i, pesma, su, kao i bilo koji drugi model, utisci aspekata sveta ne onakvog kakav jeste, već kakvog ga stvaralac zamišlja, pozivajući nas u pejzaže sopstvene fantazije kako bi smo bolje razumeli stvarni svet, uključujući i smisao sopstvenog postojanja. Pisanje je čin davanja, pokušaj susreta na polovini mosta koji vodi iz jedne tamne špilje ka drugoj, osvetljen saosećajnošću. Budući da smo u velikoj meri, čak i u stanjima proširene svesti, neprozirni sami sebi, fikcija ima nešto veličanstveno i dezorijentišuće, sposobnost da njome otkrivamo i iznenadimo i sami sebe. Hodajući tako kroz jedva mapiranu teritoriju bića, stvarnog ili zamišljenog, krećemo se put spoznaje tumaranjem dopunjavajući mapu svakim narednim korakom kroz tminu neizvesnog. UI u stvarnosti, kao i u maštanju, možemo krenuti od na jednog odredišta i doći na drugo, obično stižući na mesta za koja nismo ni znali da postoje. U oba slučaja, nas pokreće usmerena intencionalnost, ali i nešto drugo, što svoju snagu crpi iz neizvesnosti, sposobno da pripovedača iznenadi u pripovedanju zamahom nepoznatog i neizvesnog. Savestan pisac sluša tu nadličnu mudrost, koja objašnjava zašto su veliki romani inteligentniji od svojih autora. Pisci koji su pametniji od svojih knjiga nalik su imperijalističnim geografima odavno zalutalim u pustinji. Neizvesnost je preduslov za dosezanje istine kako u fikciji tako i u stvarnosti. Pripovedanje je teritorija na kojoj niko nije potpuno u pravu. Svaki lik ima pravo da bude shvaćen, bnio on sa bilo koje strane dobra ili zla, protagonista, antagonista, prepreka ili smetnja pa čak i sporedni pratilaoc, kraljica majka, paž ili jedan iz mnoštva u horu.
Pripovedanje je razgrtanje složenosti, gde svakla šaka odgrnutog peska stvara novu gomilu zamršenosti, iIznenađujuće, zastrašujuće, začuđujuće ili ohrabrujuće, ono proširuje razumevanje i samorazumevanje neprozirnih aspekata sebe ili sveta zahvaljujućiu introspekciji, ili uvidu u zamišljeni, ili stvarni svet iz do tada nepoznatih uglova.
Roman je, kao i svaka druga unutar sebe same uverljiva forma, umetnost potencijalno mogućeg., Oon je delimično osvetljavanje složenog i neprozirnog., Oon ne preispituje stvarnost već mogućnost postojanja.
Postojanje nije samo ono što jeste, već sazvežđe mogućnosti, onoga što je moglo biti, bilo, ili onoga što bi moglo biti, ukupnost svega za šta bi biće moglo biti sposobno. Tako se i radnja, zapleti i likovi kao i njihov celoviti svet mogu shvatiti kao mogućnosti koje nas navode da osetimo za šta smo sve sposobni.
Mahatma Dokrenda Kuka, - Sabrana dela,knjiga 8, strana 547