Kaljostro valcer
Harajet Kaur je blistala dok je poslednjim potezima mekane četke korigovala puder od leptirovih krila. Na čelu joj je bila crvena tačka, simbol udate žene. Delovala je smireno, ali je bila veoma uzbuđena. Prvi put se pojavljivala u javnosti u ulozi supruge Možbitde Singa, titularnog naslednika drevne dinastije Kuka. Svetloplavi dragulji su blistali u ogledalu,. tijara joj je divno stajala, ali je jedva čekala da je rizničar vrati u meku plišanu tamu sefa, osećajući teret svih onih slavnih žena koje su je pre nje nosile. Na vratima se začu tiho kucanje i ubrzo zatim u budoar stupi Možbitda Sing u belom toksidu ispod kog se sijao sjajni crveni pojas. Ona se osmehnu i prihvati njegovu ruku.
Balska sala prepuna zvanica je tinjala prigušenim svetlom dok se par spuštao širokim stepenicama od brazilskog lazura. Harajet se trudila da ne trepne kada ih je široki snop blještavog svetla dočekao na podestu. Onda se začu uzdah oduševljenja. Par sačeka da se romor utiša i da se mnogobrojna publika pokloni, pa i oni napraviše naklon i krenuše ka uzdignutom tronu na auli, kako je protokol nalagao. Ceremonijal-majstor Ravanpunđi Punđijatri dade znak za početak programa i dvorana se na momenat zatamni.
Još u mraku, začuše se Jaan Pehechan Ho, kultni klasični hit Šankara Džaikšiana i Mohameda Rafija. Pozornica bljesnu milionima boja, što su se mešale kroz pigmente koji su se spuštali sa visoke tavanice. Iz purpurne magle se odnekuda pojaviše tri igračka para blizanaca pod maskama koji su sinhrono, energičnim plesnim pokretima, davali ton koreografiji. Iz sale se prolomi gromoglasan aplauz, te uvedoše spektakularan korus igrača i igračica veštih u baratanju pigmentima. Oštri pokreti tela i kostima raznosili su jarke boje koje su plesači elegantnim gestovima prosipali. Polako iz haosa poče da se stvara slika divnog sveta.
Možbitda Sing je posmatrao zadivljujuću scenu, svestan da su prima igrači njegova trojica, par minuta starija braća. Oni su se, zbog ove plemenite veštine, odrekli prestola u njegovu korist. Oseti veliku bliskost i duboko saosećanje sa njima, otkrivajući ushićenje koje jedino visoka umetnost čoveku može da podari. Ujedno ga obuze i duboka tuga. Pade mu na um da je on možda taj četvrti sestrić Paje Patka što se u toj, njemu još uvek mističnoj priči, ne spominje. Za tren zaboravi kako mu je ime, ali mu Harajet stisnu ruku, dajući mu znak da će uskoro početi njihov ples.
Na prve taktove Zlatne pesme par skladno zaplesa na sredini velelepne sale. Kod druge strofe, kako i dolikuje, počeše da im se iz senke priključuju drugi otmeni gosti. Svila je šuštala, nakit blještao, ali Možbitda i dalje nije mogao da se seti kako mu je ime. Iako je držao korak, dvorana mu se vrtela oko glave. Da nije bilo Harajet, verovatno bi klonuo. Kada se melodija završi i oni ponovo nađoše svoja mesta na tronu, on diskretno posegnu za maramicom natopljenom gorkom solju. Sačeka da svetlo ponovo utihne, pa se malo povrati od oporog mirisa koji je vetrio iz nežne tkanine.
U režiji je lutka prikrivala nervozu, ali joj se čelo orosilo krupnim graškama znoja. Ipak na vreme dade znak i u mraku i mukloj tišini odjeknuše veseli tro-četvrtinski taktovi Kaljostro valcera. Jedan uzak i veoma oštar zrak bele svetlosti ocrta dve siluete, a zatim, postajući sve mekši, dozvoli publici da shvati da to igraju plemeniti Četvororodni Dokrenda Sing i izuzetno lepa Japanka. Publici se ote još jedan uzdah, gledajući kako mahatma lako, kao po ledu, vodi izabranu damu.
Lutka dade sledeći znak, kojim holoprojektor pretvori dvoranu u gotovo opipljivu pozornicu sveta. Umesto prisutnih, stvori se dvostruki špalir istorijskih figura koje su se razmicale, propuštajući vesele igrače da odmaknu sve dalje i dalje. I sâm prostor se kretao za njima, ne menjajući distancu. Bilo je tu filozofa, vojskovođa, careva i princeza, velikih umetnika. Vitdgenštajn je delovao odsutno, Rasel zbunjeno, Ajnštajnu je sve to bilo simpatično, čak je i aplaudirao. Velington je spustio svoj durbin, Napoleon pridržavao gorušičavi želudac, Bizmark salutirao, Niče klicao. Vagner je mahao svojom blesavom kapom, a Hitler čačkao nos, dok ga je suvonjava Grethen muvala u bok, ljuta što je bruka. Lajbnic je izgledao umorno, Hegel je bio vidno oduševljen, Volter razdragan, a Kant i dalje mrk, gotovo ljut što gubi vreme. Delakroa je, u svojim belim rukavicama, pokušavao da uhvati skicu, a Mahatma Gandi se naklonio blagonaklono dok je neki mršav Japanac kraj njega, sve gledajući u par, slikao plave talase na uzburkanom moru. Kako je valcer odmicao sve dublje su plovili kroz vreme. Sun Cu se držao za bradu. Šoguni ispijali sake. Barbarosa cupkao pijan. Cezar podiže pehar. Fidija ispusti dleto, a kraljica od Sabe u naručju je kljukala Feniksa…
Možbitdu je tresla groznica. U želucu mu je gorela vatra. U talasima ga je stizala nesnosna žgaravica koja se samo uvećavala. Pokuša da nađe njenu, pa svoju ruku, ali ga šake nisu slušale. Telo nije primalo komande, razdvojilo se od duha. Ma, kakvog duha, pretvorio se sav u vrtlog nesnosne goruće mučnine. I tu izgubi svest i svaki trag sebe.
Par igrača je i dalje plovio kroz vreme. Diogen je sedeo u buretu. Sokrat je ispijao kukutu srčući. Aristotel je stajao sâm sred agore na kiši. Onda počeše da se ređaju faraoni sa svojim mačkama, mrki afrički vračevi u kožama od leoparda i hijena, a za njima bon monasi, duvajući u šuplje nagorele butne kosti…
U komandnoj sobi su bledi tehničari bez ikakve emocije dodavali nove skripte programu, menjajući likove po planu ili dodajući nove u skladu sa utiscima balske publike, čije su reakcije, želje i predstave instrumenti precizno merili. Podsvest zvanica se uspešno uklapala u osnovnu strukturu. Algoritam je bio dovoljno širok i moćan da može da uključi i predstavi sve poznate, nepoznate, pretpostavljene, potisnute, pa čak i izmaštane likove u podsvesti prisutnih. Sve je išlo po planu, sistem se nije pregrevao, ništa nije bagovalo, ali lutka se naglo prenu, zagledana u prizor kao da ga prvi put vidi.
– Ta, ona je u kimonu!
Ovo saznanje je paralisalo u potpunosti bez njene volje. Iz sebe je mogla još samo nemoćno da gleda kako Dokrenda i Naiko sve dublje tonu u vreme, među mrke ljudožderske vračeve i pernata čudovišta. Grč nije popuštao. Stiže je panika. Osećala se kao da je u epruveti, nemoćna čak i da udara o njen stakleni, neprobojni zid.
Najednom hologram stade da se prekida i trese, a slika kao da progoreva. Iz tih progoretina poče da se formira uverljiv prikaz jednog golog i sprženog sveta, u kome hiperdimenzionirane radioaktivne bube šušteći proždiru same sebe, lučeći otrovnu zelenkastu kiselinu koja razjeda stene. I to izblede i ostade da bruji samo taj nesnosni monotoni šum.
Možbitdin duh taj brum izjednači sa nesnosnom mučninom koja je prestala da raste, dostižući asimtotski maksimum. Mučnina, to je bio on. Nasuprot tome, stajala je praznina, praznina sveta, i on shvati da sebe mora da pusti u nju, ili da ona prodre u njega. Odjednom oseti da ima telo, srce, mozak, noge i ruke, da će uz izvesni pasivni napor uskoro moći da u džepu dotakne svoj Nintendo.