Koliko da smo se pojavili. Gužva, graja, autobusi puni dece i nastavnice koje ih ostavljaju da bi pobegle u šoping do Ada Mola. Više pisaca nego čitaoca. Kamermani lokalnih televizija se guraju sa domaćicama natovarenim ljubavnim romanima. Poneko čudan se i uhvati za čudnu knjigu. Neki pop sa štanda od preko puta je prelistava, podigne obrvu i zabrinuto me upita:
“Vi ste sigurno ekumenista?”
“Ne verujem” - rekoh.
“Znači, još jedan nevernik.” - uzvrati on.
Uto mu priđe prodavačica sa štanda:
“Oče ohladiće Vam se kafa.” - ali on je baš bio uporan:
“Šta je ovo, neki budizam?” insistirao je.
“Zove vas ćerka.” - pokšakh da ga se otarasim.
“Znači joga, tantra, mantra… I nije mi ona ćerka. Zovem se otac Metodije.”
“Drago mi je, drago mi je. Lepo je da imate decu.”
I Metodije se prekrsti:
“Budi bog ‘s tobom siroti čoveče, pismen a pameti nemaš.”
I ode na svoj zilotski štand, natoči trista godina staru manastirsku rakiju, prekrsti se jošjednom pa je iskapi.